Berlinski zid i Stari most: Šta se srušilo, a šta izgradilo u mom životu

Ove godine se pitam nešto drugo: koliko sam u posljednjih 20, odnosno 16 godina svog života srušila, a koliko zidova i mostova izgradila?

rušenje Berlinskog zida

Volim otići u Berlin gdje od rušenja Starog mosta živi Jagoda, moja prijateljica iz osnovne škole. Njen muž Georg rođen je u Zapadnom Berlinu dvadeset i nešto godina prije pada Zida.

Rušenje Zida u njegovom rodnom gradu, nije promijenilo Georgov pogled na život i ljude. On je i prije i poslije Zida bio i ostao bezgranično tolerantan i human čovjek, nepokolebljivi ljevičar i neumorni borac za bolji i pravedniji svijet.

Georg  zna da je u ono vrijeme kad je srušen Stari most, u Jagodi i u meni izniknuo zid kroz koji on ne može da prođe.

Kada se Jagoda i ja kikoćemo gledajući jedna drugu preko ruba šolja crnog čaja koji nam je, obično, on pripremio - Georg zna da se to ona i ja prisjećamo našeg  života u prijeratnom Mostaru.

A kada počnemo glasno da pričamo, upadamo jedna drugoj u riječ, napadno gestikuliramo i žustro vitlamo šoljama po zraku, ne obazirući se na ogromne kapi čaja koje pljuskaju po stolu, tapaciranim stolicama i parketu, Georg zna da to jedna drugoj ponovo zavirujemo iza zidova i prebiramo po hrpama ratnih trauma, patnji i nevolja što smo ih tamo zgurale.

Kada nam glasovi dosegnu nesnošljive visine, Georg  zna  da smo zaronile preduboko u ružna sjećanja pa nas u stvarnost vrati izgovorivši neku rečenicu na našem jeziku. Onda se  Jagoda i ja ponovo glasno zakikoćemo  zbog nezamislive gramatičke vratolomije koju smo upravo čule.

Georg, u stvari, odlično govori naš jezik, ali još bolje zna kako da ljudima vrati osmjeh na lice. On je, jednostavno, dobar čovjek.

Zahvaljujući naslijeđu socijalizma simbolično opasanim krhotinama berlinskog zida, na koje su se onda nakalemile i ratne frustracije, stvorile su se tokom posljeratnih godina u meni nekakve patetične naslage žala i nostalgije za bivšim, navodno, boljim životom, obilježene bezbrižnim licima raznoraznih drugova, drugarice, rođaka i rodice, braće i sestara, i ostalih pripadnika kolektivističke svijesti i podsvijesti.

Neizmjerno sretna što ih, i u ovom novom, poslijeratnom životu ponovo vidim žive i zdrave, a naivna i povodljiva kao od (iste takve) majke rođena, srdačno sam ih pozivala ih da mi slobodno uđu u novi, posljeratni život.

I tu sam napravila kobnu grešku.

Jer, trebalo mi je, onda mnogo godina da shvatim da većina tih što me po drugarskoj, rodjačko-rodbinskoj iliti bratsko-sestrinskoj osnovi tapše po ramenu, to čini samo zato da bi, računajući na moju sestrinsko-drugarsku solidarnost i vanrežimsku naivnost, pred moja vrata istresla gomilu svojih životnih sranja i pozvala me da ih zajedničkim bratsko-sestrinsko-drugarsko-rodbinskim snagama raščistimo.

Ja bih se onda solidarno i udarnički bacila na raščišćavanje tog njihovog tereta, ni ne primjetivši u žaru radne akcije, kako taj sestrinsko-rodbinsko-drugarskih smrad nezaustavljivo prodire i u moj životni prostor, rastjerujući iz njega i neke nove ljude koje sam u svom posljeratnom životu srela i nesebično (ili sebično?) - u svakom slučaju - istinski voljela i željela u tom životu.

To me bolno iskustvo konačno oslobodilo svih natruha sentimenta i osjećaja dužnosti prema svemu što je kolektivno i kolektivističko.

Šta više, čim me u posljednje vrijeme, neko nazove sestrom, rodicom, drugaricom i slično (pa, makar imao/la zato puni genetsko-pravno-istorijski  osnov!) ja ispred sebe podignem zid, probušim u njemu malu rupu kroz koju mogu provući svoj snajperski jezik i spremim se da, prije no što dotični/dotična, pozivajući se na nekakav sumnjivi legitimitet, uspije pred moja vrata, istresti neka svoja sranja i probleme - ospem po njemu paljbu iz svog jedinog oružja: riječi.

Ne kažem da mi u svemu tome nije teško. Teška je ova tranzicija iz kolektivne u individualnu svijest, taman onoliko koliko je težak prelazak iz komunizma i diktature proleterijata u kapitalizam i demokratiju.

Prekjuče mi je, recimo, bilo toliko teško da sam Skype-om prizvala svog najboljeg prijatelja Ervina da mu to kažem.

Ervin se javio iz Gaze i prije no što sam uspjela da se požalim na svoj težak život u svekolikoj tranziciji, on je, poput Benita Beninija u filmu ‘Život je lijep’ krenuo da mi priča neke fantastično lijepe i smiješne priče iz tog najvećeg koncentracionog logora na svijetu u kojem se Palestinci već generacijama rađaju i (najčešće nasilnom smrću) umiru. Ervin je sjajan novinar i dobar čovjek.

Ukratko, u ovih posljednjih petnaestak godina tranzicije u i oko sebe, naučila sam da su dobri ljudi istinska rijetkost na ovom svijetu, a da sam ja stvarno sretna jer neke od njih i lično poznajem.

istinski dobri ljudi su rijetkost

Da se razumijemo, ima među njima i žena i ovom se prilikom izvinjavam svojoj dragoj majci i drugim mojim dobrim damama te im svečano obećavam da ću ih sve imenovati u nekoj od mojih slijedećih priča.

Što se mene same tiče, jasno vam je, valjda, da zahvaljujući ratu i drugim sranjima koja su razni sljedbenici i obožavatelji kolektivne svijesti izazvali u mom životu, ja niti mogu, niti više želim biti dobra i tolerantna.

Jedino što sada istinski želim jeste da oko sebe izgradim dovoljno debeo zid kojeg niko od ovih kolektivista više nikada neće preskočiti, pa da s mirom i ničim ometana, mogu preko pravih, zračnih, komunikacijskih i drugih mostova, što češće dolaziti u kontakt sa ono malo dobrih individua koje znam.

- Adisa Busuladžić